Split je prepun zidova na kojima su ispričane mnoge priče. Na Visokoj se nalaze dva takva zida, sa dvije splitske priče, obadvi tužne. 
 Prva priča je o zidu dugom 15 i visokom 8 metara, napravljenom 1983. uz Poljičku cestu (tadašnja Končareva ulica), neposredno u blizini HEP-a. Zidu koji se 04.siječnja 1988.  sa svih svojih 360 tona betona srušio “isprid nosa” vozaču zglobnog Prometovog autobusa br.60 iz smjera Omiša – Aniti Alajbegu. Pao je zid  “sekundarno” -kaže Alajbeg, misleći o padu u dijeliću sekunde. Pao i usmrtio pod sobom , na Alajbegove oči, mlade živote Andre (novinarke),Marina (vaterpolista) i Ljubice (domaćice), koji su čekali autobus na stanici pokraj ovog zida.

Kasnija istraga će otkriti da u golemi zid nije bila ugrađena armatura u skladu s projektnom dokumentacijom, ali neće otkriti i krivce koji su pokrali armaturu predviđenu za izgradnju zida koju je izvodila tvrtka “Konstruktor”.  Poduzimat će se istražne radnje, podnositi kaznene prijave, podizati optužnice, provoditi vještačenja. Vođen je dugi sudski postupak koji će završiti bez osuđenih jer su najvjerojatnije i optuženi pogrešni ljudi. Zid je morao kad-tad pasti, a sudbina je htjela da to bude 4. siječnja 1988. godine u 11 sati i 10 minuta, na cestu koja nikad nije dobila uporabnu dozvolu. Ugasio je zid tri mlada života, a moglo ih je biti mnogo više.

Dvadeset godina kasnije od “priče prvog zida” dešava se druga priča, o drugom zidu,udaljenom svega 50-tak metara od onog prvog. Te 2008.godine Split je ostao najprije bez svoje glumačke ikone Borisa Dvornika, a potom šest mjeseci kasnije i njegova sina, ikone hrvatskog funka, Dina Dvornika. I kao da sama smrt nije bila dovoljna za ove dvije splitske veličine, nego su se ni krivi ni dužni našli u središtu priče zida uz zgradu Elektrodalmacije.

Naime, grupa mladih osoba smislila je tajni plan kako u vremenu od desetak dana, u srid bila dana, trošeći vlastite novce i vrijeme naružiti i oskvrnuti betonski zid na samom ulazu u Split nečim što oni nazivaju muralom. Osim što su taj 15-metarski mural napravili  bez dozvole i projektne dokumentacije, na nelegalan način, oslikavši ga likovima Borisa i Dina, napisali su i stihove :
– Nema više Borisa, nema više Dina
  Povuklo se more, raspukla se stina
  Puno manja sad se čini splitska bina …
No, u svome podmuklom planu zaboravili su da je napredovala znanstvena disciplina forenzike u odnosu na onu od prije dvadeset godina. U kratkom roku od dva mjeseca istraga je vještačenjem otkrila da se radi o pripadnicima grupe zvane Torcida, sljedbenicima kulta Hajduk sa područja Mertojaka i Visoka. Grupu su u izvođenju svog nauma podupirali čak i neodgovorni slučajni prolaznici, nerijetko im donirajući manja financijska sredstva stečena na sumnjiv, a moguće i nezakonit način.

Koliko su pripadnici ove tajne grupe Torcida ogrezli u porok kulta Hajduk pokazala je i daljnja, još dublja forenzička istraga, koja je u obližnjoj ulici pronašla još jedan mural bolesnog uma:
– Ko ne voli Hajduka iz Splita,
  dabogda mu ćaća pomanita !
Ozbiljne devijacije ove grupe vide se i iz izjava njenih pripadnika koji sami opisuju svoje stanje nazivom “BoleST “uz često skandiranje – Psihijatrija, šaa-la-la-la-laaa !
Kako se očito radi o pojavama koje su opasan element za društvo, a posebno  nesvjesni i lako zavodljivi dio splitske mladeži proglašeni su na osnovu neoborivih dokaza krivima za ovaj vandalski čin.  Od strane Gradskog poglavarstava izrečena im je jedinstvena kazna u iznosu od 200 hrvatski kuna. Poruka je to i da je prošlo vrijeme bezakonja, kriminala i nedodirivih moćnika u kaljuži i mulju našeg društva, kako u Splitu tako i u cijeloj državi.