Visoka, splitski kvart sa svojih 120 m nadmorske visine je najveća uzvisina poslije Marjana, stoga nije čudno što je u prošlosti bio važna strateška točka u obrani Splita. Naseljavanje područja započima 1960-ih godina najvećim dijelom nekontroliranom individualnom izgradnjom doseljenika iz Zagore. Za vrijeme SFRJ (bivše države) tu je bila smještena mala vojarna JNA odmah uz OŠ Visoka
Tokom rata na prostoru vojarne su se nalazili topnički položaji hrvatske PZO (nakon Marjana najviša točka na području Splita, blizina dviju vodosprema, trafostanice…). Na prostoru vojarne danas su izgrađeni sportsko-rekreacijski centar na otvorenom i pastoralni centar (crkva).
Kada je povodom 105. rođendana Hajduka na splitskom Sveučiličnom kampusu posađena prva od 105 sadnica murvi, iz projekta nazvanog “Hajdukova murva“, bio je to i simbol rađanja jednog novog Hajduka , te ljubavi između jednog stabla, kluba, navijača i grada.
Nekada je Split bio krcat stablima murve, čak je njihov drvored do 1920. krasio Rivu na mjestu današnjih palmi. Jedna od rijetkih murvi koja je preživjela je i ona na Starom placu, 120 godina stara “Hajdukova murva”. Pod tom murvom je Hajduk osvojio 9 titula prvaka Jugoslavije, 3 prvaka Hrvatske i 6 jugoslavenskih kupova. Iz njenih krošanja su mnogi dječaci gledali utakmice, sanjajući kako će i oni jednom igrati u najdražem Hajduku, a ispod tih istih krošanja je Luka Kaliterna stvorio temelj Hajdukove nogometne škole za buduće prvake i trenerske veličine Tomislava Ivića i Biću Mladinića.
Iako u lošem stanju, trula i puna nametnika, preživjela je Hajdukova murva brigom Ragbi kluba Nada, koji trenira na Starom Placu. A onda se na inicijativu novinara Damira Šarca u spašavanje murve uključilo mnogo zaljubljenika u Hajduk, Stari plac i staru murvu. Polako i strpljivo zaliječeno je to stablo, od mladih pupova su izvedene genetski identične klonske zdrave sadnice, od kojih svaka ima isti DNK kao i stara Hajdukova murva – simbol bogate tradicije kluba i dokaz njegove ustrajnosti. Zahvaljujući ovom projektu ostaće murva kroničar i podsjetnik na Split i Hajduk iz nekih prošlih vremena, simbol Hajduka, borbe i ljubavi ljudi za nešto što je gotovo umrlo.
Iz iste ljubavi i u istoj nakani je stvoren i projekt Naš Hajduk, koji bi trebao pomoći ozdravljenju od bolesti, te uklanjanju nametnika i štetočina u Hajduku, pa i u hrvatskom nogometu.
– HAJDUKOVA MURVA – 00156 – sadnica Hajdukove murve ispred škole na Visokoj.
Murali Torcide Visoka u krugu OŠ Visoka :
– SVE DOK NAŠE ODRŽI SE SIME VISOKA PAMTIT ĆE VAM IME –
– NA MOJOJ ZASTAVI JE RIJEČ ŽIVOT –
Mural Torcide na ulazu u naselje sa Vukovarske ulice
PRO PATRIA TORCIDA – “Za dom(ovinu) Torcida
-TU NA TVOME SJEVERU ODAKLE TE BODRIM JA
NEKA NOVA ĆE LICA STAJATI, ISTE SNOVE SANJATI –
White Boys -mural Torcide na igralištu OŠ Visoka.Na gornjoj fotografiji onaj starijeg datuma koji je osvježen 2020.(donja fotografija).
Split je prepun zidova na kojima su ispričane mnoge priče. Na Visokoj se nalaze dva takva zida, sa dvije splitske priče, obadvi tužne.
Prva priča je o zidu dugom 15 i visokom 8 metara, napravljenom 1983. uz Poljičku cestu (tadašnja Končareva ulica), neposredno u blizini HEP-a. Zidu koji se 04.siječnja 1988. sa svih svojih 360 tona betona srušio “isprid nosa” vozaču zglobnog Prometovog autobusa br.60 iz smjera Omiša – Aniti Alajbegu. Pao je zid “sekundarno” -kaže Alajbeg, misleći o padu u dijeliću sekunde. Pao i usmrtio pod sobom , na Alajbegove oči, mlade živote Andre (novinarke),Marina (vaterpolista) i Ljubice (domaćice), koji su čekali autobus na stanici pokraj ovog zida.
Kasnija istraga će otkriti da u golemi zid nije bila ugrađena armatura u skladu s projektnom dokumentacijom, ali neće otkriti i krivce koji su pokrali armaturu predviđenu za izgradnju zida koju je izvodila tvrtka “Konstruktor”. Poduzimat će se istražne radnje, podnositi kaznene prijave, podizati optužnice, provoditi vještačenja. Vođen je dugi sudski postupak koji će završiti bez osuđenih jer su najvjerojatnije i optuženi pogrešni ljudi. Zid je morao kad-tad pasti, a sudbina je htjela da to bude 4. siječnja 1988. godine u 11 sati i 10 minuta, na cestu koja nikad nije dobila uporabnu dozvolu. Ugasio je zid tri mlada života, a moglo ih je biti mnogo više.
Dvadeset godina kasnije od “priče prvog zida” dešava se druga priča, o drugom zidu,udaljenom svega 50-tak metara od onog prvog. Te 2008.godine Split je ostao najprije bez svoje glumačke ikone Borisa Dvornika, a potom šest mjeseci kasnije i njegova sina, ikone hrvatskog funka, Dina Dvornika. I kao da sama smrt nije bila dovoljna za ove dvije splitske veličine, nego su se ni krivi ni dužni našli u središtu priče zida uz zgradu Elektrodalmacije.
Naime, grupa mladih osoba smislila je tajni plan kako u vremenu od desetak dana, u srid bila dana, trošeći vlastite novce i vrijeme naružiti i oskvrnuti betonski zid na samom ulazu u Split nečim što oni nazivaju muralom. Osim što su taj 15-metarski mural napravili bez dozvole i projektne dokumentacije, na nelegalan način, oslikavši ga likovima Borisa i Dina, napisali su i stihove :
– Nema više Borisa, nema više Dina
Povuklo se more, raspukla se stina
Puno manja sad se čini splitska bina …
No, u svome podmuklom planu zaboravili su da je napredovala znanstvena disciplina forenzike u odnosu na onu od prije dvadeset godina. U kratkom roku od dva mjeseca istraga je vještačenjem otkrila da se radi o pripadnicima grupe zvane Torcida, sljedbenicima kulta Hajduk sa područja Mertojaka i Visoka. Grupu su u izvođenju svog nauma podupirali čak i neodgovorni slučajni prolaznici, nerijetko im donirajući manja financijska sredstva stečena na sumnjiv, a moguće i nezakonit način.
Koliko su pripadnici ove tajne grupe Torcida ogrezli u porok kulta Hajduk pokazala je i daljnja, još dublja forenzička istraga, koja je u obližnjoj ulici pronašla još jedan mural bolesnog uma:
– Ko ne voli Hajduka iz Splita,
dabogda mu ćaća pomanita !
Ozbiljne devijacije ove grupe vide se i iz izjava njenih pripadnika koji sami opisuju svoje stanje nazivom “BoleST “uz često skandiranje – Psihijatrija, šaa-la-la-la-laaa !
Kako se očito radi o pojavama koje su opasan element za društvo, a posebno nesvjesni i lako zavodljivi dio splitske mladeži proglašeni su na osnovu neoborivih dokaza krivima za ovaj vandalski čin. Od strane Gradskog poglavarstava izrečena im je jedinstvena kazna u iznosu od 200 hrvatski kuna. Poruka je to i da je prošlo vrijeme bezakonja, kriminala i nedodirivih moćnika u kaljuži i mulju našeg društva, kako u Splitu tako i u cijeloj državi.
Pozdrav Torcidi Visoka.