Sam naziv Mertojak se spominje još od 1255. pod nazivima “Martonijak”, “Mertevlak” i “Metenijak” , a ime mu potječe od biljke mirte ili mrče koja je rasla na ovom području.Na prvoj katastarskoj karti Splita i okolice iz 1830. godine zapisan je kao Mertojak, ali su ga splitski težaci nazivali i Mrtojak. Ovo je jedan od novijih kvartova Splita izgrađen od 1979.-1984. kao dio velikog urbanističkog projekta zvanog “Split 3”.
Mural Torcide Mertojak i – BILI VLAK –
Zaigrati jednu jedinu utakmicu u dresu Hajduka i postići gol koji je neatraktivan i rezultatski apsolutno nebitan za momčad nije ni blizu ispunjenja uobičajnih uvjeta dobivanja počasnog mjesta u klupskoj povijesti. A ipak je to uspjelo Hajdukovu igraču rodom iz Skradina Šimi Raunigu – zvanom Šimunica , koji se nakon ove jedne utakmice posvetio morskim sportovima u Veslačkom klubu Gusar i Jedriličarskom klubu Labud.
Uzalud je čak 6 golova na toj istoj utakmici dao praški student Božidar Šitić, beznačajan je i gol i asistencija za gol Raunigu Bože Nedoklana-zvanog Lastavica, kad je taj dan bilo suđeno da visoko na Hajdukovom nebu zasja sretna zvijezda Šime Rauniga. Sudbina je htjela da se balun u 7.min utakmice, na udarac Bože Nedoklana, odbije od busena trave, pa od potkoljenice mladog Šimunice i završi u mreži Calcia, zauvijek zapisan kao prvi postignuti gol Hajduka u javnoj utakmici. O golu kojeg je tog povijesnog dana postigao, znao je govoriti da se taj dan, utakmica i gol nikada ne zaboravljaju.
Bilo je to 11. lipnja 1911. godine u utakmici koja je počela točno u 6 sati popodne s mjesnim Calciom, klubom splitskih autonomaša, koju je Hajduk dobio rezultatom 9:0.
Oduševljena publika bacala je u zrak šešire, kravate, štapove, u cijelom gradu je vladalo do tada neviđeno slavlje. Utakmica je imala i veliki politički značaj. Hajdukova momčad ne samo da je raznila obranu Calcia, već je i razbila ostatke autonomaških utvrda u gradu.
Raspadnuti Calcio i talijanaši tada služe za sprdnju, u čemu prednjači splitski humoristički list “Duje Balavac” koji piše:
–Imali smo prvi meč medju Ajdukon i Calcion. Calcio ufatijo u stomik sedan goli prama ništa i nikoliko incerti, ča su se sastojali u tunbulan. Govori se da jin je niki hajdučki berekin namaza papuče lojem, a drugačije se i neda rastumačiti sve one strašne tunbule pri svakon udarcu. Jopet jin je vratar bija škakljiv u nogan, pa svaki put kad bi mu balota takla žnjute (gležnje), raširi bi noge a balota ne budi lina – puf u branku.
Publika, radosna što su talijanaši dotučeni i na športskom polju, pjeva na igralištu i po gradskim ulicama:
Hip, hip, hura,
Devet prema nula !
– Čitala je slaveći na Pjaci tog dana Torcida šaljivi posmrtni govor, osmrtnicu, “opijelo” Crvenoj Zvezdi:
“Dana 28.10. u Splitu nakon duge i teške bolesti
preminula je naša draga baka Crvena Zvezda iz Beograda.
Sprovod će se održati iduće nedjelje u Beogradu
kada će joj se doći pokloniti njeno unuče Špartak iz Subotice”
Taj dan 28.10.1950. postaće jedan od najvažnijih u povijesti Hajduka jer je osvojio svoje prvo prvenstvo u novoj državi i jer je tog dana osnovana najstarija navijačka skupina u Europi – Torcida. Pocetkom 1950. godine postavljala se trava na igralištu kraj stare plinare, pa Hajduk prvi dio prvenstva sve utakmice igra u gostima, a natjecanje završava s prvim naslovom prvaka Nove Jugoslavije uz skor od deset pobjeda i osam neodlucenih utakmica, bez izgubljenog susreta. Ostao je to do danas jedinstven slucaj osvajanja titule prvaka bez poraza na ovim prostorima. Odlucujuci susret igran je u pretposljednjem kolu kada su Bijeli u opjevanoj utakmici, pred prepunim “starim placom“ pobijedili Crvenu zvezdu s 2:1 golovima Vukasa i Bože Brokete.
Priča je to koja nije počela ni završila tog dana, o jednom pokalu na kojem su osim imena Hajduka ostale ugravirane i životne sudbine ljudi čija je ljubav neraskidivo ostala vezana za jedan klub. Priča u kojoj je Vukas vratio nadu na Plinari kad je njegov centaršut od korner linije završio iza leđa Zvezdina golmana Mrkušića.
Priča u kojoj je Zvezda 4 kola prije kraja bižala tri boda Hajduku, a onda su splitski studenti , buduća Torcida, napunili Dinamovu tribinu bodreći plave protiv Zvezde za pobjedu 1-0.
Priča o telegramu zahvale tada upućenu Dinamovcima s porukom “I dok je srca, bit će i Kroacije! ” koju je poslao igrač Hajduka –Božo Broketa. Isti onaj Božo kojem su navijači ljubili kopačku kad je u 86.min. sa dvadeset metara,za naslov prvaka probušio Mrkušića u desne rašlje topovskim udarcem baluna, koji mu je u skoku iz Zvezdina šesnesterca čelom spustio Branko Viđak.
Priča o Viđaku koji je sa svojih 5 golova te godine donio 8 važnih bodova za titulu Hajduka, a sa svojih 225 utakmica i 120 postignutih golova u bijelom dresu nikad nije dobio priznanje koje mu pripada. Viđaku kojeg se čelništvo Hajduka odreklo u drugom dijelu prvenstva pod pritskom partije (partizani su mu streljali oca ustašu 1943.), da bi ga ponovo pod pritiskom buduće Torcide vratili iz NK Borac (danas NK Zagreb) za susret sa Crvenom Zvezdom.
U strahu od uhićenja 1952. bježi iz Zagreba u Švicarsku, da bi se po prvi put opet vratio u Hrvatsku 1993. U doba igranja za Hajduk radio je u Konstruktora kao zidarski majstor i pobjeda nad Zvezdom mu nije bila najdraža, već ona koju je igrao iste godine pred krcatim Maksimirom kad je vodio u pobjedu republičku sekciju Hrvatske nad Srbijom, u pobjedu od 4:1.
Priča je to o spregi UDBE i partije koja u zakulisanim igrama kroji sudbine igrača i klubova, od kojih će baš hrvatski klubovi biti često pod disciplinskim kaznama NSJ-e. O kazni Frani Matošiću koji je tada pred sucem Erlich-om nokautirao Branka Stankovića, nakon što mu je dotični udarcem glave razbio nos unoseći mu se u facu.
Napokon, priča je to o Žuveli i rođenju Torcide koja će taj dan i buduće godine ,vodeći navijače Hajduka pjesmom i bodrenjem, stvarati neviđeni pritisak protivniku pomažući igračima Hajduka da održe visoki tempo, posebice u to doba kad nije bila moguća zamjena igrača u toku utakmice.
Slavili su te noći i Split i Dalmacija i navijači ne samo Hajdukovu, nego i neku svoju pobjedu nad teškim vremenima donesenim ratovima i politkama u njihove i onako teške živote.
A sa Plinare je te noći još dugo odzvanjala pjesma navijača:
“Stanković se ljuti, što ga Vukas muti,
Šta mi ovi mali oko nogu radi,
Ja bi njega lupia al se bojim Frane, da mi jednu priko nosa dade.
Oće zvezdaši da potuku al Ajduci nedaju,
Majstor Frane i Luštica, balun leti kao ptica,
Frane dribla,Vukas daje gol,
GOL JE GOL, GOL, JE GOL AJDUK GA JE ZABIA,
AJDUK, AJDUK A DA KO ČE DRUGI OSVOJIT PRVENSTVO ON ČE BITI PRVI!!!
Tres,tres ,trese se zvijezdina mreža sad
Mreža će gutati ko Ajduka dirne se”
… tu na našoj zemlji naš se barjak vije
crven, bijeli, plavi više se ne krije …
Murali Torcide Mertojak posvećeni 4.gardijskoj brigadi, Blagi Zadri i Anti Gotovini.
Murali u Doverskoj ulici na Mertojaku
– From Split, With Love –
Stipe Mandac- Ban-legenda Mertojaka,hrvatski branitelj i pripadnik stare ekipe Torcide
Mural na Mertojaku uz crkvu Sv. Josipa posvećen Ivanu Pavlu II i hrvatskom mučeniku Alojziju Stepincu sa natpisom “Bog i Hrvati” .
Torcida Mertojak
