- TORCIDA -
Riječ “Torcida” na starom portugalskom jeziku znači “Upleteni“, a najbolji prijevod na hrvatski je “Združena braća“. I zaista, kad je grupa Hajdukovih navijača birala ime, vjerojatno i neznajući pravo značenje riječi “torcida”, izabrala je baš ono koje najbolje opisuje vezu Hajduka, njegovih navijača i grada Splita. Njihove sudbine su vezane i upletene, kako dešavanjima vezanim za nogomet jednako i onim vezanim za društvena i politička događanja u životima pojedinca, grada i same države u kojoj su se tada zatekli. Slika jednog od “upletenih” je odraz i posljedica u odabiru životnih odluka i puteva onog drugog. Ako si i ti “upleten” onda si jednostavno tu, i u dobru i u zlu, kad su u pravu ili krivu, jer si “združen” istom ljubavlju i sudbinom. Jednostavno – Ili jesi ili nisi !
Tako je bilo od samog početka 1911. kad je glasilo Hrvatske pučke napredne stranke “Sloboda” u broju od 12. travnja, donilo najavu prve nogometne utakmice sastavljene od A i B momčadi Hajduka :
“Hrvatski nogometni klub “Hajduk”priređuje u nedjelju u 16. t. mj. pos. p. nogometnu utakmicu između prve i druge klubske momčadi. Upozoravamo da je naš “Hajduk” prvo hrvatsko nogometno društvo u Dalmaciji, te nam patriotska dužnost nalaže da podupiramo ovaj klub, kojemotima je u zadaća da popularizira zdravi sport nogometa među našom mladošću.”
Ozračje političkog naboja koje se osjećalo u gradu prenešeno je i na prvu službenu utakmicu Hajduka odigranu 11.06.2011. Suparnik lokalni Calcio Spalato, osnovan 2010. od strane autonomaša / talijanaša Splita uz svesrdnu pomoć političara i financijera iz Zadra i Trsta te nekih domaćih Splićana (tolomaša). Klub je predstavljao politiku autonomaša da se Dalmacija pripoji Italiji, te je stoga bio omražen među Splićanima. Bila je ta utakmica važna i za Hajduk i za Splićane pa ne čudi da je veliki događaj došlo vidjeti toliko svijeta da nešto slično u gradu dotad još nije viđeno. Slavio je Hajduk pobjedom 9:0, a sa njim i srca pridobivenih navijača uz pjesmu ” Hip-hip hura, Hajduk-Calcio devet prema nula“.
Split dobiva novu dimenziju u kojoj se sve vrti oko nogometa i Hajduka koji strelovito napreduje u usvajanju vještina podpomognut trenerima/igračima pristiglim iz češke Slavije. Tako je klub već 1913. uputio poziv građanstvu da putuje s njim na „izlet” u Sarajevo, što se može shvatiti kao prvi pokušaj organiziranog navijačkog gostovanja.
Kako je početkom Prvog svjetskog rata austrougarska vlast zabranila rad sportskih klubova tako su hajdukovci sa svojim navijačima nogometne okršaje zamijenili onim ratnim u rovovima širom Europe. Krajem Prvog svjetskog rata 1918. dolazi i do prekrajanja granica na ruševinama Austrougarske države.U vremenu kad su velike sile već u veliko krojile granice hrvatskog teritorija prema apetitima Italije uz prisutne velikosrpske želje Kraljevine Srbije, staru želju Hrvata ka svom samoodređenju i neovisnosti Hrvatski sabor je vidio u Državi Slovenaca Hrvata i Srba, ali isključivo na teritoriju koji je pripadao bivšoj austrougarskoj (bez Kraljevine Srbije ) . Sile Antante ne prihvaćaju ovu odluke te je krenulo zauzimanje teritorija Dalmacije, Istre i Slovenije od strane Italije koji su joj obećani 1915. uslijed čega Narodno vijeće Države SHS ( bez odobrenja Hrvatskog sabora) brzopleto vođeno strahom donosi odluku o hitnom ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom videći u srpskoj vojsci spas. Posijana je klica zamršenih i pogubnih odnosa čije će stravične posljedice obilježiti sljedeća desetljeća na prostoru novostvorene države zvane – Kraljevstvo Srba Hrvata Slovenaca(od 1929. Kraljevina Jugoslavija) .
Gore navedeno je bilo nužno da bi se shvatilo i poratno stanje u Splitu gdje se osjeća strah od pripojenja omraženoj Italiji te se kod dobrog dijela građana i uglednika podupire Kraljevina SHS, a srpska vojska dočekuje kao osloboditeljska. Te simpatije će vremenom kopniti uz česte sukobe orjunaša sa radićevcima,frankovcima i komunistima.Zbog mogućih novih sukoba između talijanske i srpske vojske ,ali i od straha od nadirućeg socijalizma i komunizma prema Jadranskoj obali, u splitsku luku uplovljavaju ratni brodovi Italije, Engleske, Francuske predvođene američkim brodovima koji su tu ostali do rujna 1921, i konačnog definiranja granica između Italije i Kraljevine SHS. Veliku ulogu u normalizaciji života poratnog Splita, u kojem su vladali glad, gripa španjola, razbojstva, bezvlašće, tuče, prostitucija, ubojstva i česti sukobi sa talijanašima, odigrao je zapovjednik američkog broda admiral Philip Andrews.
Hajduk koristi priliku odigravanja utakmica bez naknade s momčadima sastavljenim od iskusnih nogometaša u redovima engleske mornarice i odigrava niz utakmica koje će imati posjete i do 5000 gledatelja u gradu koji je tada brojao oko 20000 stanovnika.To mu pomaže da se i financijski oporavi.
Čitanjem tadašnjeg tiska stječe se dojam o važnosti koji se davao prilikom sportskih susreta kavalirštini ,fair plaju i sportskom duhu kako na terenu tako i na tribini. Nije bilo neobično da domaćin i navijači dočekuju protivničku momčad s poštovanjem i respektom.Pljeskom i ovacijama bi se pozdravljali lijepi potezi, kako domaćina tako i gosta. No, kako danas tako i tada bilo je slučajeva kad se borba osim na terenu vodila preko tiskovina podižući tenzije među navijačima i gradovima.
Između zagrebačkih velikana HAŠK-a,Concoridie i Građanskog ( “današnji” Dinamo) baš su susreti potonjeg i Hajduka bili još od prvih utakmica iskra sukoba Zagreba i Splita, sjevera i juga Hrvatske.
–17.svibnja 1919.- Građanski – Hajduk (2-0) – Bio je to drugi susret ova dva kluba,prijateljska utakmica. U 71.min susreta kod rezultata 2.0 za Građanski njihov bek oštro starta na Tagliaffera, ovaj kreće da ga udari i biva isključen od sudca. Hajdukovci traže isključenje igrača Građanskog zbog oštrog starta što ovaj odbija, nakon čega Splićani napuštaju teren. Osim remia sa Concordiom (1-1),Hajduk je demoliran i od HAŠK-a (4-0).Ovi porazi i Hajdukovo napuštanje utakmice razbjesnili su njihove Splićane koji su ih optužili za nezalaganje, kukavičluk i dezertersvo, surovo optužujući za sabotiranje svog ljubimca Nikolu Gazdića-Janjčića (Rica). Tadašnja uprava pod pritiskom nepravedno ga tjera iz kluba.
–22.svibnja 1921. Hajduk- Građanski (2-1) – Treći susret ova dva kluba izazvao prvi veliki nogometni skandal, rat “purgerskog Sjevera” i “ajdučkog Juga”,koji uz prekide traje do današnjih dana. Junak utakmice koju je na Plinari pratilo rekordnih 5000 navijača bio je protjerani Rico, koji je skrivajući da je bolestan od tuberkuloze molio upravu i igrače da ga prime u momčad po posljednji put kako bi sprao ljagu sa svojeg imena. Dao je goal, iznudio elfer (jedanaesterac), iznešen na ramenima publike, iscrpljen i iskašljavajući krv na putu za svoju smrt i ulazak u hajdučku legendu. U grotlu Plinare vodio se rat grubih faulova i incidenata sa isključenjima igrača. Igrači Građanskog prvo javljaju u Zagreb da su pobjedili, a kad je istina o porazu isplivala onda preko svog lista ¨Zagrebaki Športski List¨, a kasnije i ostalih listova započimaju napade prema Splitu i publici nazivajući je najdivljijom, najprostačkijom, najsirovijom, “afrikanskom”, uz naslove:
“Hajduštvo u Splitu!”, “Splitska publika dočekala Građanskog pljuvanjem i bacanjem predmeta”, “Hajduci u Splitu, teški trenuci za Zagrepčane: devedeset minuta u životnoj opasnosti!”, “Graniz u dvanaest sati u noći još uvijek u opasnosti života”, “Perškina ruka u gipsu. Šifer rempla, baca loptu u aut, tri čovjeka nahrupe u igralište, tuku Šifera šakama. Građanski htio napustiti igralište!”
Splitsko “Novo doba” i “Jadranski Šport” odbacuju optužbe, dok zagrebčani slave igrače kao heroje, a doček se pretvara u protudalmatinske prosvjede uzvicima “Dolje splitski hajduci!” , te hvatanje i premlaćivanje dalmatinskih studenta po Zagrebu. Kasnije će komisija Jugoslavenskog nogometnog saveza osloboditi Split i Hajduka optužbi.
– PRVO ORGANIZIRANO DOMAĆE GOSTOVANJE NAVIJAČA HAJDUKA – HAŠK ( Zagreb ) –
19.lipnja 1927. HAŠK-Hajduk (0-4)- Interesovanje navijača za utakmicu je bilo rekordno jer se zagrebački HAŠK uz beogradski BSK smatrao najvećim takmacem Hajduku u borbi za titulu. U samom gradu Splitu skupilo se oko 1000 navijača ispred brzojavnog ureda iz kojeg su svako malo kroz prozor stizale vijesti o fazama igre koje su okupljeni popraćali pljeskom. U Zagreb je posebnim vlakom iskićenim zelenilom dan prije otputovalo oko 400 “kibica” (navijača) Hajduka koji su masovno dočekani od navijača Hajduka u Zagrebu. Kibici su nosili zastavice sa natpisom “ Hajduk” i od početka utakmice su čas vikali, čas mahali bijelim zastavicama, čas tulili, a ponajviše pjevali nedajuću igračima da odahnu i donoseći atmosferu kakva se na zagrebačkom igralištu nikad nije čula.
Prvi gol Hajduka donosi delirij navijača, grljenje, bacanje šešira i kreće pjesma do kraja utakmice “Tres, tres, trese se… zagrebačka mreža sva “ na sveopće čuđenje zagrebačke publike nenaviknute na ovakav zanos i pjesmu. Kad je igračima ponestajalo snage tjerali su ih dalje uzvicima –Oštro naši, još jedan gol !
Kraj utakmice donosi naklonost kompletne publike Hajduku uz pjesmu Splićana “Ča je pusta Londra kontra grada Splita”. Pri povratku na vlak preplavili su navijači maksimirsku ulicu čekajući tramvaj sa hajdukovcima koje su potom dizali na ramena i nosili uz pjesmu i klicanje sve do hotela “Esplanad”. Ista je atmosfera vladala i na svakoj stanici vlaka putem do Splita gdje su svečano dočekani od nekoliko tisuća navijača uz veselu koračnicu vojne muzike. Okupljena povorka je uz vodstvo muzike na ramenima ponijela junake dana Radića i Montanu obalom i Marmontovom ulicom do prostorija Hajduka srdačno pozdravljani od građanstva.
Bilo je to u ljeto 1927. godine kad je Hajduk po prvi put osvojio državno prvenstvo i kad nije još postojao običaj da prvak dobije i svoj pokal. Prvi srebreni pokal prvaka države osvojiti će i dobiti Concordia 1932. pobjedivši Hajduka u obje finalne utakmice sa 2-1.
-PRVO ORGANIZIRANO STRANO GOSTOVANJE NAVIJAČA HAJDUKA – ROMA ( Rim )-
27.06.1937. Roma- Hajduk (4-3) – Pisalo je u listu Novo Doba tih dana o Gestapu koji zabranjiva Crkvi isticanje zastava, psu u Poljskoj koji je poginuo noseći nazad jednu od granata koju su bacili vojnici na vojnoj vježbi i o proslavi dvogodišnjice opstanka vlade.
No većini Splićana najvažnija vijest je bila prijateljska utakmica između Hajduka i AS Roma, koja je u Split stigla pojačana sa trojicom urugvajskih igrača. Utakmica je popraćena nezapamćenim interesom građana. U Split su stizali autobusom i parobrodom izletnici iz cijele Dalamcije, od Dubrovnika do Šibenika, sa Hvara i Brača. Ukupno iz bliže i dalje okolice preko 2000. Gostujućih drukera Rome stiglo je iz Zadra oko 200. Najposjećenija utakmica zadnjih godina na koju je došlo preko 6000 gledalaca.
Na Stari plac u 17h i 45min ulazi momčad Rome. Publika je pozdravlja pljeskom. Ulaze i igrači Hajduka. Zrak se prolama od urnebesa gledalaca. Igralo se sa strane Rome i Hajduka vrlo korektno i kavalirski, igrom koja je ostavila najbolji utisak kod publike.
Nakon izgubljene utakmice prvog susreta u Splitu direktor Rome, Biancovea, o Hajduku je rekao-Tako sam se uvjerio da su dobri glasovi koji su ga pratili bili maleni za njegovo vrsno djelovanje na zelenom polju.
05.09.1937. Roma-Hajduk- (4-3)– I opet je u listu Novo Doba tih dana pisalo u čast proslave rođendana i epopeje o viteštvu mladog Kralja Nj.Vel.Petra II, i kako je na pazaru Male Gospe u Solinu prodano više robe nego lani, a napose konja i mazgi. Pisalo je i o ugrizu i ozbiljnim ozljedama noge i ruke koje je napravio 2,5 metra dug morski pas dvojici ribara na Vrulji koji su ga pokušali uhvati držeći ga jedan za rep, a drugi za glavu.
No većini Splićana najvažnija vijest tih dana bila je gostovanje Hajduka kod Rome. Na uzvratni susret u Rim, malenim parobrodom “Jadera” koji je jedva primio sve putnike, krenuli su do Zadra i drugim parobrodom za Anconu , pa onda vlakom za Rim – Hajduk i veliki broj njegovih prijatelja. Na ovom putu su se našle i stare majke koje su se željne posjeta Vatikanu i same zainteresirale za “balun” koji ih je eto – odveo do Rima. Na svakoj stanici vlaka zapamtili su prisutni skupinu koja uz vino i pjesmu kao da je na pir odlazila, uz popratne komentare “Da dove sono questi? (Odakle sad ovi) “. U Rimu na stanici dočekuju Hajduka pozdravom članovi Rome na što naši odvraćaju gromkim “Zdravo !”. Sljedio je odlazak u hotele, a potom prijem hajdukovaca kod guvernera Rima i jugoslavenskog poslanika Dučića.
Sutradan na ulasku na stadion gdje se okupilo 10000 gledatelja, a u loži stajali i sinovi Mussolinia ( Vittorio i Bruno), dočekani su Hajdukovci pljeskom.
No, jedna grupa od oko 300 ljudi nastavila je uporno pljesaknje uz glasno uzvikivanje “ Hajduk, Hajduk !”. A kad je njihov pljesak stao zaorila se njihova pjesma, pjesma bodrenja Hajduku na iznenađenje domaće publike. Bila je to grupa navijača Hajduka na svom prvom organiziranom gostovanju.
Krenuo je Hajduk nervozno, no ipak uspio je Matošić iz jednog trka na loptu prevariti vratara Masettia za vodstvo i neopisivo oduševljenje svoji 300 “kibica”.Vraća se Roma i preuzima vodstvo na (3-2) , razvija se odlična igra i stalni napadi s obje strane. Stišće u 2.poluvremenu Hajduk da bi u 51.min Matošić sjajnim volejom za (3-3) bacio u zanos još jednom grupu svojih neumornih i zanesenih navijača. Minutu prije kraja u punoj Hajdučkoj premoći daje Roma gol za pobjedu od (4-3). Poražen ,ali ponosan, ispraćen je Hajduk pljeskom kroz špalir publike.
Oko 3 i 45 u noći 08.09. pristaje na splitskom gatu “majora Stojana” isti onaj parobrod “Jadera” pun puncat hajdukovaca i njihovih kibica. Okupilo se na obali puno Hajdukovih prijatelja i simpatizera. Pričali su sutra Hajduci kako je talijanska publika, novine, pa i samo vodstvo Rome, sa skepsom očekivala Hajduka sumnjajući u njegovu kvalitetu dostojne moćne Rome. Bili su u krivu. Naslovi u štampi bili su- “HAJDUK JE BIO ROMI RAVAN PARTNER”- komentirajući da je Hajduk dao daleko bolju, efikasniju i zreliju igru od svih dosad gostujućih stranih momčadi u Rimu, posebno ističući fair igru, neobičnu za strane momčadi.
Puno je stvari toga ljeta pisalo u listu Novo Doba. No, nije pisalo da su navijači Hajduka na Starom placu burno negodovali na fašistički pozdrav “Romanamente” sa uzdignutom desnicom igrača Rome ili kako su igrači Hajduka umalo izazvali diplomatski rat odbivši da istim tim pozdravom pozdrave publiku i Mussolinijeve sinove Vittora i Bruna pri uzvratnom susretu na stadionu Rome. Od njih su taj dan čuli samo stari hajdučki pozdrav ” Zdravo, zdravo, zdravo ! “
-TORCIDA-
1936.– Hajduk započima sa upisivanjem POTPOMAGAJUĆIH ČLANOVA.Sa mjesečnom članarinom u iznosu od 20 dinara (novine su tada stajale 1 dinar, litra vina 5 dinara) htjelo se prikupiti dodatna sredstva za financiranje gostujućih jačih internacionalnih klubova čiji je angažman bio oko 12000 dinara, a koji bi privukli i više publike. Klubovi su tada bili opterećeni i velikim porezima za igre, što im je dodatno otežavalo i onako tešku financijsku sliku. Članovi bi dobivali legitimaciju sa slikom i imali bi pogodnost besplatnog prisustvovanja takvim utakmicama.
1949.– navijači Hajduka sa boravištem u Zagrebu osnivaju prvi DPH Zagreb (Društvo prijatelja HNK Hajduk u Zagrebu). Ciljevi Društva vezani su za promidžbu imena Hajduka u Zagrebu, organizirano gledanje utakmica, učlanjivanje, organizacija Bile noći za Hajduka itd . Prvi predsjednik društva je bivši hajdukovac Bogumil Doležal, isti onaj koji je 1939. preuzevši općinsku vlast naredio da se na vrhu Marjana izvjesi hrvatski barjak.
Borba protiv centralizma nogometa u korist srpskih interesa, a na štetu hrvatskih klubova, iz vremena “stare” Jugoslavije nastavlja se i u “novoj” Jugoslaviji. Poslije rata nova vlast zabranjiva imena i spaljiva sve arhive klubova koji su imali veze sa NDH ili nacionalnim elementima. Ove odluke je poštećen Hajduk zbog prelaska partizanima tijekom Drugoga svjetskoga rata. Stvorena je buduća velika četvorka sa Hajdukom i novoosnovanim klubovima – Dinamo, Crvena Zvezda i vojni klub Partizan od kojih će baš potonji svoje redove popunjavati i sredstvima prisile i ucjene sa najboljim igračima ugašenih zagrebačkih klubova. Partijska vlast se trudila zatomiti nacionalne osjećaje i animozitet između hrvatskih i srpskih klubova, ali rivalstvo je ostalo, predratni sukobi i oni iz tek završenog rata nisu se zaboravili. Tako se na utakmicama Dinama čuju uzvici igračima beogradskog BSK ” četnici ” ili nakon osvojene titule 1952. velika skupina zagrebačkih navijača slavi uz hrvatsku himnu i domoljubne pjesme Marjane, Marjane, Još Hrvatska ni propala, Vila Velebita. Te iste godine u Beogradu su Hajdukovi navijači nazivani ustašama, fašistima i srboubojicama.
U takvom poslijeratnom ozračju navijači Hajduka postaju nezadovoljni odnosom nogometne administracije iz Beograda prema splitskom klubu, suđenju i namještanju utakmica. Dolazi trenutak u kojem će zagriženi hajdukovac, Korčulanin sa adresom zagrebačkog studenta u jesen 1950. reći :
“Ma dosta mi je više i toga Partizana, i Dinama, i Zvezde! Triba dobit tu utakmicu, moramo se mi organizirat, to mora bit navijanje od prve do zadnje minute! Tu utakmicu moramo dobit i dokazat da smo mi najbolji u državi, a ne da budeš prvi uz pomoć sudaca i Saveza koji ti pomažu u pojedinim utakmicama ! “
1950.– zbog obnove Starog placa Hajduk sve utakmice u proljetnom dijelu sezone igra kao gost, a jesenske kao domaćin. Te godine se u Brazilu igralo svjetsko prvenstvo nakon dugih 12 godina. U reprezentaciji Jugoslavije od hajdukovaca igraju Beara, Broketa i Vukas. Upravo će dojmovi Vukasa o brazilskoj navijačkoj atmosferi njihove Torcide biti potvrda one Lorentzove “teorije kaosa” kako i zamah krila leptira može izazvati oluju na drugom kraju svijeta. Svoje oduševljenje po povratku u Split prepričava vjenčanom kumu Anti Doriću i okupljenom društvu u kojem se nalazio i zagrebački student Vjenceslav Žuvela – Grizun.
Te jeseni organiziraju se navijači Hajduka u Zagrebu i idu 01.10.1950. na susret Dinama i vodeće Crvene Zvezde kako bi pomogli dinamovcima u navijanju kontra zvezdaša. Dinamo pred 30000 gledatelja dobiva (1-0), a Hajduk zahvaljujući ovom i kasnijem kiksu Zvezde kod Budućnosti ulazi u pretposljednje kolo i susret sa Zvezdom u Splitu bodovno poravnat, ali sa lošijom gol razlikom. Maksimir je bio na nogama, skakao od radosti, a Dinamov strijelac Puskec navodi kako su igrali za “hrvatsku braću” i “osjetili smo da smo Hrvati”. Splitski navijači u Zagrebu rade pritisak na upravu Hajduka koja se tih dana riješila politički nepodobnog “proustaškog” igrača Branka Viđaka, da ga vrate iz zagrebačkog Borca ponovo u svoje redove pred susret sa Zvezdom. Baja i Bilić su popustili i vratili ga. Mobilizirali su navijači predvođeni Žuvelom sve navijačke snage u Splitu i Dalmaciji uključujući i visoke partijske dužnosnike, kako u Hajduku tako i na drugim visokim položajima. Oni su im pomagali od organizacije vlaka iz Zagreba i izrade 400 papirnatih znački sa znakom Torcide sve do davanja dopuštenja za unošenje čegrtaljki, pištaljki, zvona i sirena na tribinu. Svi i sve je bilo podređeno jednom cilju – pobjedi Hajduka nad Crvenom Zvezdom i osvajanju titule.
Tako je 28.10.1950. u Zagrebu začeta, a 29.10.1950. u Splitu rođena – Torcida. Na dan utakmice u Split vlakom stiže druga grupa od 300 navijača gdje ih čeka oko 1000 domaćih, koji onda skupa uz pjesmu, trube i galamu okupira grad. Tijekom utakmice masa od 20000 navijača nosi i igrače svojim ludim tempom do pobjede u zadnjim trenutcima susreta, a poslije na ramenima kroz grad do Pjace. Žarko Štiglić čita osmrtnicu Crvenoj Zvezdi:
“Tužnim srcem javljamo rodbini, prijateljima i znancima da je danas primivši dvi posljednje injekcije preminula naša draga i nikad ne zaboravna Crvena Zvezda iz Beograda. Pogreb će se izvršiti sljedeće nedilje kada će joj se doći pokloniti njeno unuče, posljednji sa tablice, Spartak iz Subotice.”
Hajduk u zadnjem kolu protiv Budućnosti potvrđuje titulu prvaka države pobjedom (2-0).
Epilog ovih događaja u sljedećim mjesecima je progon od strane vrha partije nad svima koji su uključeni u stvaranje i pomaganje Torcide. Prije ove utakmice na stadionima su se mogla čuti dobacivanja pojedinaca, a sa Torcidom se po prvi puta pojavljuje velika grupa navijača koja navija u jedan glas.
Rukovodstvo partije odlučuje opasni element po društvo srezati u korjenu sa žestokom osudom onih uključenih u njeno stvaranje ističući – “Među njima najviše studentska organizacija, štampa, sportska rukovodstva i ostali shvatili su Torcidu neozbiljno. Nisu u njoj vidjeli pogodno sredstvo koje može koristiti neprijatelju, nisu tu organizaciju žigosali kao nama stranu i negativnu, nego su je primili sa simpatijama. Oni je pomažu i omogućuju joj djelovanje.” Članovi partije će biti ukoreni ili smjenjeni na radnim mjestima, a idejni začetnik Torcide Žuvela osuđen prvo na tri godine pa onda na tri mjeseca zatvora.
Zabranjeno je djelovanje i ime Torcida.
1955.– na gostovanju u Zagrebu navijači rade prvu koreografiju . Na stadionu se vijorilo 50-ak zastava koje im je poklonio Ante Majić, a splitski drvodjelac Vinko Draganja im poklanja drške za zastave.
1960.– kako je ime Torcida zabranjeno, šezdesetih godina jezgro navijača, da zavara partiju koristi ime Četvrta Vilaja. Imenom Četvrta Vilaja tada se zvala i brigada revolucionarne vojske Alžira u borbi protiv kolonijalista Francuza, što je za partiju bio simbol borbe protiv omraženog kapitalizma. Torcida ,odnosno 4. Vilaja ide gotovo na sva gostovanja, rade se koreografije,pomažu klub i juniore financijski. Prvi u Europi počimaju koristiti pirotehniku na tribinama, što je do danas postao dio njihove koreografije bez kojeg ne mogu. Prve baklje veličine 50-ak cm, kojih bi bilo po par na tribinma, su dobivali od pomoraca kapetana Bože Biočića i Tonka Grubišića.
1960. je u Zagrebu odigrana i prva prijateljska malonogometna utakmica između navijača Dinama i Hajduka koju su Splićani dobili (2-1). Kako su bila druga vremena nije bilo neobično da su navijači Dinama i Hajduka bili izmješani po svim tribinama, skupilo ih se čak 10 000.
01. listopada.1961.- Hajduk – Sarajevo (0-1) – prvi značajniji slučaj nasilja navijača na stadionu u susretu sa Sarajevom. Tada je nakon utakmice zbog, po mišljenju Splićana, poništenog izjednačujućeg gola Vidoševića napadnut sudac Aleksandar Škorić . Škorić je pretučen, a u gledalištu je došlo do tučnjave. Kazna Hajduku su odigravanje tri domaćinstva u Šibeniku.
11. rujna 1966. – Hajduk – Sarajevo (0-1) – dogodio se incident velikih razmjera kad je masa navijača razočarana porazom Hajduka priredila masovnu tučnjavu i kad su demolirali dom, tribine i golove. Hajduk je kažnjen igranjem jedne utakmice u Rijeci.
U sedamdesetim godinama jezgro od 50-tak najžešćih navijača okuplja se na istočnoj tribini Starog placa pod nazivom- Nesvrstani. Navijači koji su uz slovo “N” na jakni imali i crveno-bijelo-plavu oznaku sa natpisom ” Patria nostra ” ( ” Nasa domovina ” ) nosioci su novog modernog vala u načinu navijanja . Stvara se navijačka ikonografija sa mješavinom južnjačkog i engleskog stila navijanja (pjesma, šalovi, rakete i baklje, transparenti, iniciranje tučnjava). Jedni od rijetkih gostujućih navijača bili su Dinamovi ili Veležovi, a prvi veći dolazak od oko 1000 navijača Partizana završio je brutalnim premlaćivanjem istih što je za epilog imalo rijetku posjetu beogradskih navijača u Split sljedećih godina. Od većih nereda bili su oni sa prekinutom utakmicom protiv Crvene Zvezde 1970. što je izazvalo masovne demonstracije u gradu, te bacanje automobila s beogradskim i drugim registracijama iz istocnih krajeva tadasnje Jugoslavije parkiranih na rivi u more. Bila je i masovna tucnjava na utakmici ” Sarajevo – Hajduk ” u Sarajevu 19. lipnja 1979 godine, koja je rezultirala velikim brojem ozlijeđenih.
16.rujna 1981. Hajduk- Stuttgart – po riječima samih aktera bila je to utakmica kad je transparentom na sjeveru –” TORCIDA – VAŠA VIRA, VAŠ SPAS” – i službeno obnovljena Torcida. Kako se jezgra Nesvrstanih već osipala te godine na inicijativu navijača Prle, Uše, Vele ,Bosne i Masle i dr. zakotrljala se ponovo priča o Torcidi tako da je pred utakmicu sa Dinamom 05. travnja 1981. iznad ulaza na sjevernu tribinu napisano “Torcida”. Prvih nekoliko godina Torcida je bila tek najfanatičnija podgrupa navijačke tribine na sjeveru novoga stadiona u Poljudu. No, na svakoj utakmici bio je istaknut transparent ” TORCIDA “, a grafiti s tim imenom sve su se cesce pisali na splitskim zidovima. Nakon Titove smrti pojačava se i politička napetost u društvu što se počima manifestirati i na tribini gdje se počimaju isticati hrvatski simboli i skandirati tada zabranjene parole ili ispisuju grafiti kao “SRETAN BOŽIĆ BRAĆO HRVATI”.
Utakmica Hajduk -Metz 1985. na koju je policija , bez pravog razloga, ušla na sjever i grubo napala navijače pokazala se jako bitnom za Torcidu. Štampa i novinari su te događaje opisali izjednačavajući napad na Torcidu sa cijelim sjeverom. Od tada se navijači na sjeveru poistovjećuju sa Torcidom.
Od većih incidenata tih godina ističu se zaklani pijetao na utakmici sa Tottenham-om 1984. i aktiviranje suzavca na utakmici protiv Marseille-a 1987 godine. UEFA je tada na dvije godine zabranila Hajduku igranje u Europi i odigravanje utakmica na Poljudu. Krajem 80-tih buja navijačka scena i u drugim klubovima tadašnje države i česti su okršaji i neredi posebno između hrvatskih i srpskih klubova. Te godine će ostat zapamćene i po ekspanziji droge i problema koje ona nosi, kako u redovima Torcide tako i čitavom Splitu.
26.09.1990. Hajduk – Partizan Torcida prekida utakmicu u Splitu protiv Partizana probijanjem u teren. Zapaljenjena je jugoslavenska zastava, a uz gromoglasno uzvikivanje i pjevanje hrvatskih pjesama priziva se neovisnost hrvatske države. Zadnju utakmicu i trofej Hajduka u bivšoj državi, 08.05.1991. finale kupa C.Zvezda -Hajduk (0-1), Torcida će proslaviti na beogradskim tribinama. Uskoro će započeti onaj pravi rat. Početkom srpske agresije na Hrvatsku mnogi pripadnici Torcide prikljucuje se obrani domovine gdje će na prvim crtama bojišta dosta njih izgubiti živote. Devedesetih godina snaga Torcide kao ultra skupine slabi što zbog rata i štete koje je napravila droga, što zbog lošeg vodstava grupe.
2000.-te su godine smjene generacija i povratka grupe na ultrašku scenu. Torcida od tih godina jača organizacijski suprostavljajući se upravama kluba koje su Hajduka lošim vođenjem i malverzacijama doveli skoro do propasti. Pavao Grubišić-Čabo i Žan Ojdanić postaju ikone Torcidine borbe za Hajduk iz koje će 2011.g. nastati udruga “Naš Hajduk” kojoj je cilj opstojnost Hajduka kao kluba koji pripada njegovim navijačima.
