– Varoš – riječ koja označava manje naselje, ni selo ni grad. Splitski – Veli Varoš – prvi se put spominje od 15. st. pod nazivima Predgrađe sv. Frane, Predgrađe sv. Križa, Marjansko predgrađe, Velo zagrađe, te od 19. st. današnji naziv Veli Varoš. Nastao je van rubnih zidina Dioklecijanove palače pod obroncima Marjana, naseljen većinom siromašnim težacima, ribarima, konoparima i drugim zanatlijama, batelantima (lučkim radnicima) i picigamortima (nosačima-ukopnicima mrtvaca).
– Tu je 1912.g. od učenika Muške zanatske škole osnovan preteča današnjeg RNK Split i gradski rival Hajduka – nogometni klub ” Anarh “.
– Tu je od 1911.g. – Stari plac – Hajdukov stadion nastao na vježbalištu austrougarske vojske, dom Hajduku i splitskoj publici punih 68 godina. Mjesto je to prvog splitskog uzletišta za avione, tu su nastupali Sokolaši, boksači, atletičari,ragbijaši, bejzbolaši i dr. , ali će zauvijek ostati poznato kao prvi dom Hajduka. U Splitu svi putevi vode na Plac.
– Tu je Hajdukova murva , živi spomenik Hajduku, jedna od mnogih koje su bile tu, starija i od igrališta, nijemi svjedok svih događaja na Starom placu. Na nju je Luka Kaliterna objesio prvi špag sa balunom kako bi mladi nogometaši vježbali udarce glavom, a za one koji su slabo usvajali ovaj nauk govorilo se da bi ” dosad i murva naučila “.
– Tu je na adresi Zrinsko – Frankopanska 17 sjedište najstarije navijačke skupine u Europi, Klub navijača Hajduka Torcida – KNH Torcida.
Donja slika prikazuje murale na prostorijama Torcide. Gornji dio slike prikazuje stari mural koji je 2018. zamijenjen onim na donjem dijelu slike. Mural osnivača Torcide Vjenceslava Žuvele napravljen je 2019.g.
– Obližnji ugostiteljski lokal krase murali s prikazom Starog placa, Poljuda i likom Tomislava Ivića u “klesanju” šampionske momčadi iz sedamdesetih godina.
– OD OSNUTKA DOKTORI TEHNIKE I FANTOMI PIROTEHNIKE –
– Torcida Varoš – dio navijačke skupine Torcida koji vjerno živi za Hajduka. Trebali li uopće napominjati da je njima Hajdukov gen u krvi od rođenja.
– Srce pokreće naš svijet – mural u dvorištu OŠ Marjan koji riječima i slikom opisuje opće stanje uma svakog Hajdukovca.
– Matejuško jubavi moja–
Matejuška – najstarija splitska lučica, sklonište za ribare u danonoćnoj borbi za koru kruva svojih siromašnih obitelji.
Matejuška – patnja i bol, mižerija i neimaština, vječna borba i nada, rijetki trenuci sreće i na kraju svega ipak ljubav.
Najbolji sinonim za navedno je istinita priča o životu ribara Roka i Dujke, zvane Cicibela.
O splitskim ljubavnicim(vjenčani 16. veljače 1903. – umrli zimi 1936./37. ) koji nisu umrli mladi, nego su zajedno proživjeli težak i mučan život, napisane su priče (LEGENDA O ROKU I CICIBELI ) , ispjevane pjesme ( ČA JE ŽIVOT VENGO FANTAŽIJA ) snimljeni filmovi ( ROKO I CICIBELA).
– PRIČA O ZDRAVKU JURIČKU I HAJDUKU –
Zdravko Juričko, hrvatski nogometaš, igrao je za splitski Hajduk i beogradski BSK (danas OFK Beograd ) u kom je postao prvotimac. Ukupno je za Hajduk odigrao 83 utakmice i postigao 23 gola, sudjelujući u osvajanju dvaju državnih prvenstava 1950. i 1952.
Za BSK je ukupno odigrao 75 prvenstvenih utakmica i postigao pet golova u periodu između 1953. i 1957, osvojivši i dva kupa (1953. i 1955.), oba puta pobjedama protiv Hajduka u finalu.
– 1947.g. za Hajduk je u prijateljskoj utakmici sa Veležom, želeći skriti njegov identitet od Zagrebčana i Partizana, pod imenom Zdravko Juričko svoj prvi nastup za Hajduk upisao nogometaš koji će sa splitskim klubom ispisati dio njegovih najljepših trenutaka. Cijeli život, navedeni igrač iz utakmice sa Veležom, žalio je samo za ovim kupom kojeg on nikad nije osvojio sa svojim Hajdukom , nego “stvarni ” Zdravko Juričko sa BSK.
A, koliko je “lažni” Zdravko volio Hajduk, Plinaru, Splićane i Split najbolje opisuju njegove riječi :
–Imponirao mi je naš Hajduk, otkad sam počeo trčati za loptom,otkad znam za nogomet.Kad sam prvi put gledao njegov nastup u Zagrebu, ostavio je na mene “strašan” dojam, pa sam i dalje odlazio na sve utakmice Hajduka.
– Oduvijek sam rado gledao Hajdukovu momčad, oduševljavo sam se time što su igrači igrali srcem, borbeno,muški i nadasve pošteno.
– Primili su me kako Splićani kažu “ka rojenoga”.A to godi,osvaja,obvezuje i povezuje.Tako sam i ostao povezan sa Hajdukom i našim Splitom.
– A , lijek se nalazio samo kraj drage Plinare, u Hajduku. I trebalo je samo da udahnem taj zrak i ozdravio bih. – rekao je kad se bolestan od žutice iz Bologne vratio u svoj Hajduk.
Prije dolaska u Hajduk odbio je da igra za Partizan, a u Dinamu ga nisu odmah prepoznali kao talentiranog. Iz Zagreba su ga doveli Frane Matošić i Božo Broketa uz pomoć Vojka Andrijaševića, nakon što su prepoznali njegov talent na utakmici Splita i Zagreba.
S Hajdukom je osvajao nogometna prvenstva Jugoslavije 1950., 1952. i 1955. godine. U sezoni 1954./55. bio je najbolji strijelac prve nogometne lige s 20 postignutih pogodaka. Za Hajduk je odigrao 615 utakmica i postigao 300 golova i bio kapetan. 59 puta je bio član reprezentacije, bio je kapetan reprezentacije, i postigao je 22 gola za reprezentaciju Jugoslavije.
U svojoj karijeri nastupao je za klubove zagrebačke klubove (Concordia, Amater, Zagreb (1945–47), Hajduk (1947. – 1957.) i 1959. – 1962.), talijansku Bolognu te austrijski GAK i Kapfenberg. Najveći trag ostavio je u Hajduku (bio je i prvi sportski direktor „splitskih bilih“). Nastupio je za reprezentacije Svijeta (FIFE) i Europe. Bio je proglašen za najboljeg igrača Europe (godinu dana prije prve dodjele „Zlatne lopte“), a u anketi „Večernjeg lista“ proglašen je za najboljeg sportaša Hrvatske 20.-og stoljeća.
Da, sve je to bio igrač koji je svoj prvi nastup za Hajduk odigrao te 1947. g. postigavši dva gola u prijateljskoj utakmici protiv Veleža.
Njegovo pravo ime je bilo :
Bernard “Bajdo” Vukas (Zagreb, 1. svibnja 1927. – Zagreb, 4. travnja 1983.)
– Za mene je Hajduk uvijek moj Hajduk i tako će biti dokle god je Vukasa !-
