- STARI PLAC -
- POLJUD -
– AMFITEATAR U SALONI
Za ovo rimsko borilište nastalo na prostoru današnjeg Solina oko 170.god. možemo reći da je najstariji stadion na splitskom području. Rimska provincija Dalmacija (koja je zauzimala mnogo veće područje od današnjeg) i njeno središte Salona sa svojih 60000 tisuća stanovnika smatraju se i mjestom rođenja rimskog cara Dioklecijana 244.god. , čija će palača za odmor biti temelj postanka današnjeg grada Splita.
“Narodski”- krivi naziv za amfiteatar je ARENA, a nastao je po podlozi – pijesku (lat. harena) koja je prekrivala borilište i služila za upijanje prolivene krvi tadašnjih poginulih “sportaša”- gladijatora. U višednevnim spektaklima utrka kočijama, borbi sa životinjama ili prikaza bitaka, narod provincije je ipak najviše bio željan okrutnih i krvavih borbi u kojima je za svoju razonodu odlučivao o životu ili smrti gladijatora. Teško je današnju, modernu nogometnu arenu, s odmakom od dvije tisuće godina uspoređivat sa rimskom arenom. A možda i nije ?
Kao što su natjecanja nogometnih klubova današnjice podređena profitu i moći odabranih, tako su i ondašnji robovlasnici brzo shvatili da u gladijatorskim borbama leži veliki novac. Osnivaju škole za uvježbavanje gladijatora, obilaze natjecanja po Carstvu u kojem ima preko 400 arena. Što je njihova škola bila bolja, veća je bila i mogućnost za pozivom u neku veću arenu, odnosno boljom zaradom. Vlasnici škola kupuju na licitacijama snažne robove koji u svom očaju neće prezati od ničega kako bi ostali živi ili se možda čak dokopali slobode. Nije bila bitna boja kože, pa čak ni spol. Gladijatori postaju vrijedna roba.
Slava, basnoslovni transferi i popularnost današnjih igrača, mjerljiva je sa onom pojedinih gladijatora. Djeca su i onda igrajući se oponašala i zazivala zvijezde arena, dok je ženski rod izrazito cijenio gladijatore pa čak i njihov znoj kao afrodizijak koji su miješali u svoju kozmetiku. Kako je rasla popularnost gladijatora, koji su u početku dolazili iz redova kriminalaca, zatvorenika i robova, tako se u školu počinju učlanjivati i slobodni ljudi željni slave i novca.
Publika u arenama provodi dane i dane, ima svoje idole slične današnjim sportskim junacima. U društvu se raspravlja o njihovim udarcima i potezima, a na tribini zvižde ili bacaju po gladijatorima trulo voće. U svom “paketu antistres terapije” palcem ruke odlučuju tko je dobar ili loš, tko će živjeti ili umrijeti.
Stajala je arena u Saloni 400 god. dok je Mlečani za svoje vladavine nisu počeli koristiti kao kamenolom, a potom potpuno srušili u strahu da je Turci neiskoriste za utvrdu. Teško je danas zamisliti da je tu, u hrvatskoj državi, postojalo središte regije sa svojim “stadionom” i čak natkrivenom tribinom, tribinom sa 13500 sjedećih i 2000 stajaćih mjesta. U Hrvatskoj su danas ipak naprednija vremena od onih koja su bila prije 2000 godina.
-STARI PLAC (PLINARA)
Kada je 1859. god. autonomaš i budući načelnik Splita Antonio Bajamonti pred splitskim Općinskim vijećem branio prijedlog za uvođenje plinske rasvjete, koja je trebala zamijeniti preko 100 godina stare lampe na ulje, između ostalog je rekao:
“Split je centar Dalmacije, a neće proći dugo vremena i on će postati politički centar Dalmacije…Ne zaboravimo da su iza naših leđa narodi prosti i zabačeni jer luč civilizacije nije među njih donijela svoje blagotvorno svjetlo. Dajte Splitu vodu i svjetlo i vi će te ga vidjeti kako u malo godina cvate lijep i ponosan … u jednu riječ to je pitanje kulture, civilizacije, progresa, a onome koji bi to htio poreći trebala bi sasvim druga sila, a ne ona plina, da razbije tmine njegove bijedne pameti ! “
Nakon ovog njegov govora i skoro jednoglasnog glasanja “ZA”, na sjevernom rubu Varoša iza zgrade kazališta, sagrađeno je postrojenje plinare koje će skoro sto godina davati plin nastao od garbure za potrebe grada. Vjerojatno nije ni slutio budući zaslužni Splićanin Bajamonti da će tu, 1911. iza “njegove” plinare, na jednoj običnoj njivi biti razbijene posljednje autonomaške utvrde od snaga čije su sjeme posijali zagovornici hrvatskog preporoda – njegovi politički protivnici narodnjaci. Njivu, koja je nekad bila u vlasništvu splitske obitelji Tecilazić, austrijske vojne vlasti su krajem 19.stoljeća koristile dijelom kao tenisko igralište svojih časnika (koje će od 1893.-1941. koristiti članovi Hrvatskog sokola ), a dio iza Gradske plinare isključivo kao vježbalište austrougarske vojske.
Taj kameniti komad zemlje na kraju grada tada zvan Kraljeva njiva biti će od 1911. punih 68 godina dom Hrvatskog nogometnog kluba Hajduk – današnjeg naziva Stari plac.
Puno toga se zbilo na Starom placu. Tu slijeće prvi reoplan (avion) u Split, utrkuje se na konjima i tuče boks, igraju hazena, bejzbol i ragbi, održavaju cirkuske predstave. No, sve je njih istisnula i pretvorila Split u sportsku metropolu samo igra na balun zvana nogomet, u izvedbi Hajduka. Plac sa svojom murvom postaje duša grada, dio najljepših uspomena od djetinjstva do kasnih godina svih onih koji su tu igrali ili samo drukali.
Skroman je bio ovaj Hajdukov dom gdje su prvi gledatelji sjedili na daskama poslaganim na pivske bačve, a igrači prvu svlačionicu u drvenoj baraci dijelili sa poduzetnikom Radicom iz Plinarske ulice koji je tu imao skladište građevnog materijala. U dvorištu zvanom Jeras bila je velika jama gdje se gasilo vapno. Tu su se tuširali igrači Hajduka sa vodom koju bi dovozio Đani Matošić na karu koji je vukla njegova mazga Virđinela. Na tako primitivnom igralištu okrenutom istok-zapad radilo se i igralo do 1923. godine.
U ljeto 1923. počelo je proširenje i produljenje terena sa smjerom jug-zapad koji je i dalje tvrd i kamenit. Prve drvene tribine dobiva u ljeto 1926. koje će iste godine u požaru potpuno izgorjeti. Kako je klub u finacijskim poteškoćama nove će tribine dobiti tek tri godine kasnije, drvene i natkrite za 900 gledatelja.Iste će biti uništene u Drugom svjetskom ratu, što od strane talijanskih vojnika, što od avionskih bombi.
1933. godine ispunila se želja uprave i prijatelja Hajduka za društvenim domom koji je tada nastao po nacrtu arhitekta Borisa Katunarića. Uz proširenje 1954. dom je opstao do današnjih dana.
1939. g. zbog ugovora vojnog erara i Općine o drugoj namjeni terena Hajduk umalo nije ostao bez igrališta. Tada se pokreće inicijativa za izgradnju novog stadiona, no mogućnosti nisu dozvoljavale. Za vrijeme talijanske okupacije Stari plac nosi naziv “Campo sportivo Bruno Mussolini ” u čast sina od vođe – Ducea.
Po završetku rata, 1949. izvodi se veliko preuređenje Starog placa kad i dalje pjeskoviti teren dobiva drenažu, a zapad drvene tribine za 1400 gledatelja. Travnati teren doći će tek deset godina poslije,a montažne tribine na istoku još dosta kasnije.
Rekord gledatelja na tribinama Placa je onaj od 09.05.1979.g. na utakmici Hajduk-Dinamo (1-2) kad se tu stisnula masa od 35000 ljudi.
Prvi gol na Starom placu za Hajduk je postigao Šime Raunig, 11. lipnja 1911. godine, protiv autonomaškog Calcia, a posljednji Mišo Krstičević, 5. rujna 1979. godine u prvenstvenom derbiju sa zagrebačkim Dinamom. Proslavio je na Starom placu Hajduk sa svojim navijačima 11 prvenstvenih titula i 6 Kupova (Kup Maršala Tita).
U listopadu 1979.g. utakmicom Hajduk – Vardar (0-0) zatvorit će Stari plac nakon 3148 odigranih utakmica vrata Hajduku i vjernoj publici za koju je do tada sve počimalo i završavalo sa uzrečicom “Bilo bi Splita i bez Dioklecijana, al bez Ajduka i Placa ne bi !”. Tada će nakon završene utakmice Luka Kaliterna kao najstariji sin Hajduka spustiti klupsku zastavu sa jarbola ispred doma kluba. A, umirovljeni Ante “Kaštelanin” Jerić, čovik koji je 50 godina brinuo o travnjaku na Placu dolazeći iz Kaštela brodom ili karom, obući će za ovu priliku veštit i kularinu, onako kako to uvik naš svit čini kad ide na ispraćaj. Reći će on u tom za njega tužnom trenutku novinaru Slobodne Dalmacije :
“… A Ja san radija sam, ravna san ga, vadija korov, gladia ga..donosija garbun i drva za grijat toplu vodu za tuširanje igrača. Navijalo se žešće, ma kakvi, ovo sad je ništa. A šta ću govorit, sad svi dolazidu na Plac u gvante (rukavice), triba in katriga, nikor neće da okisne…još malo pa ćedu i žene vodit na plac. Znam, počeli su …Sve se izobličilo… Da mi je vidit načelnika Viđaka reka bi mu ja da ne smi ovde gradit kuće, neka tamo gredu kvragu, nek se Split širi , a ovo neka ostavidu dici. Guštat ćedu oni, ja san i tira, nisu smili doć zaigrat na balun. Virujte, kad ovde ne bi bilo igrališta, pa makar samo za dicu, ja bi umra, taki zločin ne bi moga priživit. Borami, ni sad neznan oću li izdržat ovu tugu.”
Nakon 50 godina nema više Ante “svoj” Plac. Nema više stare plinare, murva je stara i bolesna, srušit će se zidovi na kojima još uvijek stoje rupe od metaka iz stare Austrije. I, upravu je šjor Ante Kaštelanin :
“Nidir neće biti tako ka šta je ovod bilo !”
– POLJUDSKA LJEPOTICA
Po završetku Drugog svjetskog rata počelo se razmišljati o novom Hajdukovom stadionu, a u čiju su realizaciju veći gradovi tadašnje Jugoslavije ušli već početkom 50-tih. “Direktivnom osnovom” iz 1951. godine bilo je predviđeno nekoliko lokacija u Splitu za izgradnju sportskih objekata. Tako je na Trsteniku bila zamišljena gradnja stadiona za 30000-40.000 tisuća gledatelja, od čega se ubrzo odustalo zbog izgradnje Vojne bolnice (koja je i izgrađena 1965.). Kako se u Splitu tih godina pojavio i problem stambene krize, zbog velikog priljeva stanovništva i nedostatka financija, izgradnja stadiona je u drugom planu. Uprava Hajduka se sama aktivirala 1966. angažmanom arhitekta Frane Gotovca u cilju izrade projekta novog stadiona na mjestu Starog placa. Gotovac je ponudio projekt stadiona sa 36.000 stajaćih i 10.000 sjedećih mjesta na tribinama južne i zapadne strane, koji splitski urbanisti ne prihvaćaju zbog prometne zagušenosti.
Istovremeno se drugi arhitekt Bombardelli zalaže za gradnju na mjestu današnjeg stadiona RNK Split, što je također odbijeno. Savjet za urbanizam se na kraju odlučuje za lokaciju stadiona na Poljudu. Nogometni klub Hajduk ponovno 1967. angažira Gotovca za izradu novih projekata na lokaciji Poljuda.Gotovac je ponudio dva projekta koja nisu prihvaćena, ali je ponudio kvalitenu bazu za sljedeće projekte.
Kako je Split dobio domaćinstvo za mediteranske igre 1979.god. nadolazeće godine pretvaraju grad u veliko gradilište koje je trebalo riješiti problem infrastrukture, prometnih veza i novih sportskih objekata.Ponovo se 1976. raspisuje natječaj za projekt stadiona na Poljudu u kojem je prvu nagradu dobio onaj Olge i Borisa Magaša. Po njihovu projektu izgrađena je “Poljudska ljepotica“
Stvorio je Magaš pravo malo remek-djelo suvremene arhitekture. Bio je to prvi stadion koncipiran tako da otvoreno komunicira s okolinom, prvi kojega je natkrivala lebdeća konstrukcija bez nosivih stupova, prvi kojemu se krov sastojao od tada tek izumljenih leksan ploča i glavni model prema kojemu su se naknadno radile kopije diljem svijeta – od Italije do Japana i Malezije.
Izvorno je bio kapaciteta za 50.000 gledatelja. Rekord posjećenosti stadiona je iz 1982. godine, na utakmici Hajduk-Dinamo 1:2, kada je zabilježeno čak 65.000 posjetitelja.Kasnije je kapacitet stadiona smanjen na 35.000.
Prva utakmica Hajduka na Poljudu bila je 19. rujna 1979. godine u prvom kolu tadašnjeg Kupa prvaka protiv turskog Trabzonspora. U toj utakmici Boro Primorac je pred 52000 navijača postigao prvi gol Hajduka na Poljudu u pobjedi (1-0).
U sklopu projekta udruge Naš Hajduk pod nazivom “Za sva vrimena” kojem je cilj prikupiti sredstva za otkup većinskog paketa dionica Hajduka napravljen je u krugu stadiona Poljud i tematski park naziva ” Za sva vrimena”. U parku su upisana imena donatora, uz spomenike legendama Hajduka – Bernardu Bajdi Vukasu i Frani Matošiću.
Poljud je svjedok i akter mnogih događaja u svom postojanju. Tu je Hajduk igrao velike utakmice koje je dobivao ili tragično gubio, tu su navijači plakali na vijest o smrti Tita, a deset godina kasnije rušili državu koje je on bio simbol. Na njemu je Ante Baraba “zavrnuo vrat” pivcu na utakmici polufinala kupa UEFA Hajduk – Tottenham ili cijeli stadion plakao nakon bačenog suzavca na europskoj utakmici protiv Marseillesa 1987. godine. Devedesetih je davao masovnu podršku novoj vlasti, a kasnije zviždanjem dočekivao njena predsjednika Franju Tuđmana.
Tu su se dva najveća hrvatska kluba bratimila ili u velikim neredima tukla jedan protiv drugog. Bio je domaćin Mediteranskim igrama, Svjetskom prvenstvu u atletici i hrvatskoj reprezentaciji, Ultra Europe festivalu, Miši ili Thompsonu. Na njemu je Hajduk proslavio svoj veliki 100-ti rođendan.
Htjele su uprave da mu mijenjaju ime u ” STADION TITO” ili da pravo imena prodaju korporacijama voljnim da ga kupe za milijun eura. Puno toga je Poljud bio ili nije, ali će uvijek ostati dom svom Hajduku, navijačima i vjernoj Torcidi.
Možda je u pravu veliki trener Tomislav Ivić koji je , kada su mu kola krenula nizbrdo, rekao – “Bio je Hajduk velik klub kad je igrao kao bogataš u sirotinjskom odijelu, a počeo propadati kada je sirotinja obukla glamurozno i raskošno ruho.” Jer, uspio je Hajduk unatoč sjajnoj generaciji u bivšoj državi osvojiti tu “samo” 3 kupa, a u samostalnoj Hrvatskoj 6 prvenstava i 6 kupova. Unatoč tome, nada i borba u ljepše i svijetlije dane Poljuda i “narodnog” Hajduka za njegove navijače ostaje kao jedina vodilja i put.
Od 2015. godine stadion je upisan u listu zaštićenih kulturnih dobara Hrvatske.