-Lučac- splitski kvart ,a taj naziv je hrvatski  prijevod latinskog imena “Arcus” koji se spominje od 1250.g., što znači luk i vezano je za oblik terena na kojem se smjestilo naselje.
Radunica je glavna ulica Lučca i među ljudima je prepoznatljivija nego sam naziv Lučac, zahvaljujući fešti ” Dani Radunice “.Sam naziv potječe od  imena  Radun – staroilirski naziv za izvorište vode.
  U prošlosti su na Lučcu živjele težačke obitelji koje su trpile česte napade turske vojske sve do izgradnje tvrđave Gripe. Nakon velikog bombardiranja saveznika u Drugom svjetskom ratu, koje su razorile Lučac, tu se pomalo nastanjuju radničke obitelji.Danas je i tih radničkih obitelji sve manje, a sve više furešti. Ulice odzvanjaju zvukom kotačića njihovih kufera, a sve manje od balinjera kareta ili udaraca balunom o zid. A, da upitate nekog hajdukovca za Radunicu prva misao mu neće biti ni Turci, ni bombardiranje, ni izvor voda i kareti, nego udarci balunom od zid i priča o legendi Hajduka sa brojem 10 – Jurici Jerkoviću .

Priča je to koja vraća u doba smjene slavne generacije Frane Matošića, u doba najžalosnijeg Hajduka ikada – u šezdesete godine.Bio je to “smak svita ” za sve hajdukovce kad je Hajduk zbog kupovine utakmice sa Željezničarom radi spašavanja od ispadanja u drugu ligu, u istu dvije godine kasnije bio izbačen kad se sve otkrilo u aferi “Planinić”. A onda je Milivoj Lalin (ratni ilegalac, zatočenik Dachaua i Buchenwalda i dugogodišnji predsjednik RNK Split)  postavio pitanje ostalih namještenih utakmica, kao kad je Crvena Zvezda izgubila na Marakani od Budućnosti 0-4 i ova ostala u prvoj ligi ,a RNK Split ispao iz nje. I tako su u Beogradu izmjenili kaznu Hajduku vraćanjem u prvu ligu sa 5 bodova kazne.

 Baš u tim najgorim šezdesetim godinama, u juniorima Hajduka počeo je da širi krila za svoj i Hajdukov nebeski let u sedamdesetim godinama – bili tić – Jurica Jerković. Nakon kratke epizode u RNK Split vraća se u Hajduka 1969.g., gdje će kao vođa zlatne generacije koja je osvojila tri prvenstva i pet kupova ostati do 1978.g. Odigravši 529 utakmica i postigavši 219 zgoditaka ostao je najveća,istinska “desetka” generacije Tomislava Ivića s Rizahom Meškovićem, Ivanom Katalinićem, Vilsonom Džonijem, Vedranom Rožićem, Draženom Mužinićem, Draganom Holcerom, Lukom Peruzovićem, Ivanom Buljanom, Šimom Luketinom, Marijom Boljatom, Slavišom Žungulom, Brankom Oblakom, Ivicom Šurjakom, Željkom Mijačem, Mićunom Jovanićem, Ivicom Matkovićem… 
Igrač filigranske tehnike, genijalna proigravanja i driblinga u trku ili u mjestu, udarci objema nogama,okomita ili dijagonalna proigravanja Šurjaka i Žungula, noćna mora za protivnika koji nema pojma kakvu magiju sprema Jure kad je balun u njegovim nogama.

“Radunica kala mala, velikana Juru dala“;
“Mrzin jugo ne podnosin buru, ali volin Jerkovića Juru!“

Ostaje zabilježeno da je jedini igrač koji je imao čast igrati sa Peleom i Maradonom.
 Edson Arantesa de Nascimenta –Pele je sam izabrao tadašnju reprezentaciju Jugoslavije za svoju oproštajnu utakmicu sa svojim Brazilom. Jerković je  tada kao zamjena dao izjednačujući  gol za 2:2 sa 27 metara pod lijeve rašlje pred 190 000 gledatelja na legendarnoj Maracani.
  Sa Diego Armanda Maradonom je igrao skupa na humanitarnoj utakmici  Avellino – All Stars 1-2 iz 1987. godine, kada je, kao igrač Lugana, zaigrao zajedno u ekipi s legendarnim Maradonom u reprezentaciji Svijeta u kojoj su još bili – Brazilci Branco i Dirceu, Austrijanac  Schachner, Nijemac  Neumann…